|
Rijetko koji amaterski astronom koji zna
nešto i o fotografiji, barem ne pokuša fotografirati nebo. No,
znati kako se fotografira
po danu ne znači nužno znati kako se slika noćno nebo. Upravo
zbog toga, astrofotografija zahtjeva posebne upute za one koji
se njome
žele baviti. Astrofotografija može biti vrlo jednostavna, a i
iznimno komplicirana, zavisno o metodi kojom se radi. Svaku metodu
nastojat
ću pojasniti u zasebnim člancima, a ovdje ću objasniti neke osnovne
principe astrofotografije.
Primjere nekih metoda možete vidjeti i u našoj galeriji.
Kada govorimo o fotografiranju neba, ne radi se nužno o slikanju
kroz teleskop. Slikati se, naravno, može i kroz teleskop, ali
to već spada u naprednije tehnike. Najjednostavnije je uzeti
fotoaparat u ruke i ispucati par slika. No, hoćete li time išta
dobiti? Apsolutno ništa. Da bi film skupio dovoljno svijetla
za otisak slike, otvor fotića (blenda) morat će dugo ostati otvoren.
Vrijeme izloženosti filma svijetlu naziva se ekspozicija. Idioti
(oni fotoaparati koji samo imaju gumb za slikanje i ništa više)
su namješteni tako da djeluju u prosječnim, normalnim uvjetima.
To znači da je ekspozicija fiksna, a obično iznosi 1/125 do 1/30
sekunde. Takve ekspozicije prekratke su za ikakvu astrofotografiju,
tako da fotić možete slobodno otpisati. Malo napredniji aparati
imaju ugrađene svjetlomjere koji ovisno o svjetlosnim uvjetima
produžuju i skraćuju ekspoziciju. No, ako ekspoziciju ne možete
namjestiti manualno, ni ovakav fotić vam neće pomoći.
 |
| potpuno mehanički SLR -
stara praktica LLC sa 50 milimetarskim objektivom (Mislav
Baloković) |
|
Prva bolja solucija je fotoaparat koji
može dugo držati blendu otvorenu pomoću baterija. Iako se s time
može snimati nebo, baterije
su nepouzdane i brzo se troše. Najpopularniji astronomski fotoaparati
su tzv. SLR (Single Lens Reflex) aparati. To su mehanički aparati
(koji ne koriste baterije, osim eventualno za svjetlomjer koji
je ovdje nepotreban) koji pomoću pomičnog ravnog zrcala preusmjeravaju
svijetlo kroz "nišan" ili na film. Njima se ekspozicija manualno
podešava, a najbitnije od svega je da imaju tzv B - setting (bulb)
koji omogućuje beskonačnu ekspoziciju. Blenda se zatvara tek
kada se opusti okidač. Time se mogu dobiti višeminutne, pa i
višesatne ekspozicije koje daju prekrasne slike (naravno, ako
su dobro napravljene). Još bolji izbor od SLRa je digitalni SLR
ili čak CCD kamera. No, za početnika, a pogotovo za njegovu financijsku
situaciju, najbolje je početi sa SLRom.
Najbolje što vam se može dogoditi na početku
bavljenja astrofotografijom je da doma nađete stari SLR koji
se više ne koristi jer mu se
pokvario npr. svjetlomjer. Ako baš niste te sreće, možda na kakvom
sajmu nađete jeftini aparat koji se lako popravi. Pravi SLR,
optimiziran za astrofotografiju (kao što su modeli Canon F1 i
FTb, Nikon FM2 i F3, Olympus OM-1 i OM-4T, Pentax K1000 i LX)
teško ćete naći jer su im cijene paprene. No, svaki drugi SLR,
kao i moja Praktica LLC koju sam našao doma i popravio za 100
kuna, može jednako dobro poslužiti početniku u upoznavanju s
fotografiranjem neba.
Osim fotoaparata, važno je znati kakvim
se filmovima koriste astrofotografi. To uglavnom nisu najobičniji
filmovi koji na
kutijici imaju oznaku 100. To su filmovi za svakodnevnu upotrebu,
a oznaka 100 znači da imaju 100 ASA. Ti filmovi se sporo mijenjaju
u kontaku sa svijetlom, što znači da nisu jako osjetljivi. Za
astrofotografiju će vam uglavnom trebati "brzi" filmovi
od 200, 400, 800, a možda i više ASA. Što više ASA film ima,
brže reagira
na svijetlo, osjetljiviji je, ali ima i više granulacije. Brži
film omogućit će vam skraćivanje ekspozicija ili veću količinu
tamnih detalja u odnosu na sporiji film. Koliko utjecaja na fotografiju
ima film, najbolje ćete vidjeti tako da prilikom slikanja neba
koristite različite filmove. O filmovima i njihovim razlikama
postoji cijela mala znanost, ali potpuni početnik od nje baš
i nema koristi.
 |
|
primjer slike koja se može dobiti
samo sa fotićem na fiksnom tripodu i 20 sekundi ekspozicije
(Mislav Baloković)
|
|
Fotografirati nebo se može na više načina,
ovisno o tome što želite uhvatiti u objektiv. Obično se počinje
sa "svim" -
širokokutnim snimanjem velikog dijela neba u želji da se snime
zvijezde (konstelacije),
planeti i/ili Mjesec. Ova metoda je ujedno i najjednostavnija
jer ne zahtjeva ništa više od fotoaparata i tripoda (tronošca).
Pošto pritom fotoaparat ne prati rotaciju neba, nakon tridesetak
sekundi ekspozicije dolazi do pojave izduženih umjesto točkastih
zvijezda, što nije poželjno osim ako se baš ne radi tzv. "star
trail" slika. Ako želite uhvatiti nešto tamnije objekte,
trebat će vam dulja ekspozicija i montaža za teleskop koja ima
motorizirano
praćenje neba (ekvatorijalna montaža). Kako astronomi u tom slučaju
obično montiraju fotoaparat na teleskop, ta se metoda naziva
piggyback. Nakon toga kreće se na snimanje kroz teleskop koristeći
neku od metoda: afocal coupling (slikanje kroz teleskop s objektivom
i fotoaparat s objektivom), prime focus (teleskop se koristi
kao objektiv, a fotoaparat se stavlja umjesto okulara), pozitivna
ili negativna projekcija (projiciranje uvećane slike na film
pomoću teleskopa s okularom), snimanje web kamerom ili čak CCD
kamerom. O posebnostima svake od metoda možete pročitati u posebnim
tekstovima (linkovi ispod teksta).
Mislav Baloković, 4.12.2004.
|
